Stevanu Tontiću uručena Nagrada „Žička hrisovulja“
Beograd, 20. avgusta 2018. – Pesniku Stevanu Tontiću svečano je uručena Nagrada „Žička hrisovulja“ za celokupno pesničko delo.
Tontiću je Nagrada „Žička hrisovulja“ uručena 19. avgusta na svečanosti u trpezariji manastira Žiča. O poeziji Stevana Tontića tom prilikom su govorili književni kritičari Marko Paovica i Dragan Hamović, dok su u programu učestvovali i glumac Aleksandar Srećković, koji je govorio izabrane pesnikove stihove, i solistkinja Jana Križak. Tontić je u čast ovog visokog priznanja, dobijenog za, kako se navodi u odluci žirija, duboko lirsko svedočanstvo o udesu rata i izgnansatva, izgovorio svoje slovo o poeziji.
– Ako se onaj koji danas, pod svodovima hrama, prima priznanje za svoju pjesničku umjetnost, i ne može baš predstaviti kao uredan vjernik (mada nije bio ni bogohulnik), ipak bi smio reći da je, otkad je duhovno progledao, bio na putu traženja ljubavi i spasenja za svoju dušu. Tragajući i za svojim pjesničkim jezikom kao legitimacijom među ljudima od duha, bio sam ujedno, možda i ne znajući, na bogotražiteljskom putu… Ovdje bih ukazao na jedno svoje prelomno, apokaliptično iskustvo – iskustvo rata u Sarajevu i u Bosni devedesetih godina minulog vijeka – o čemu sam inače dosta govorio i pisao. Smatrao sam da je rat sam po sebi zločin, a da je skandal svakodnevnog ratnog zločinstva bio u slobodnom, nekažnjivom ubijanju, mučenju i progonu civilnog stanovništva. Iz časa u čas, danonoćno, tokom tri i po godine, rušio se u krvi poredak civilizovanog življenja, rušilo se sve, pa i posvećene vrijednosti. Sam ljudski život, goli život, za mene je predstavljao svetinju, tim prije što je bio tako brutalno napadan i uništavan. Činilo se da nas je sam Bog napustio, ostavio na cjedilu, ne iz nekakvog hira, već zbog naših nebrojenih nepočinstava. Poražen kao građanin ludački rasturene države, ipak sam u sebi održavao dašak nade (bez nade ne možeš ni disati) da ću – ostanem li s gonjenima a ne s goniteljima – preživjeti prijetnje smrću i spasiti se iz vrtloga ubilačkih sila. Istovremeno sam pisao (kad da su se same pisale) pjesme o tim strahotama, s pomišlju da će, ako ne ja, možda one nastaviti da žive i svjedoče o još jednom vremenu „kad su živi zavidjeli mrtvima“. A kad sam konačno, uz sadejstvo poezije, izašao iz te zemaljske klanice, nazvavši izgnanstvo iz nje blagoslovom, osjetio sam, cijelim bićem, izliv božanske milosti, zahvaljujući kojoj još hodam. I još 
pjesme pišem – kazao je, između ostalog, Tontić.
Prethodnih dana u Kraljevu su, u okviru Žičkog duhovnog sabora „Preobraženje 2018.“, održana dva događaja posvećena poeziji Stevana Tontića.
Najpre su 17. avgusta u Narodnoj biblioteci „Stefan Prvovenčani“ u Kraljevu, u okviru programa „Sa Stevanom Tontićem“, o pesnmiku govorili kritičari Mihajlo Pantić i Mileta Aćimović Ivkov.
Narednog dana kraljevačka biblioteka bila je domaćin okruglog stola „O poeziji Stevana Tontića“. Na okruglom stolu, kojim je predsedavao Saša Radojčić, govorili su kritičari: Jovan Delić, Vasa Pavković, Marko Paovica, Svetlana Milašinović, Vladan Bajčeta, Saša Radojčić, Nikola Marinković, Milomir Gavrilović i Dragana Todoreskov.
Njihovi radovi biće objavljeni u zborniku Stevan Tontić, pesnik u izdanju Narodne biblioteke „Stefan Prvovenčani“ iz Kraljeva.
Prošle godine Stevan Tontić je u Arhipelagu objavio knjigu pesama Hristova luda.
