Aleš Šteger – Kolumna

Aleš Šteger – Putopis

Po ulicama Kočija u Indiji

Aleš Šteger

Vozač rikše je moj vodič na putu u nepoznato. Tako se igram Dantea, ali ne u infernu. Po ulicama Kočija. One su inferno samo za njega koji nije nikada iskusio vožnju indijskim ulicama. To nije vožnja. To je neprestano čudo – preživeti.

Beograd, 30. jula 2016.

I sari gospođe koja stoji u crkvi.
I motocikl dečaka koji je došao da moli za svoj dan.
Sve je religija i svi smo mi deo obreda.
Ma šta da radim, deo sam kulta.
Šta god da pomislim, iza je sigurno neki nestašni Bog koji šapuće greške i zablude, i dobra, i manje dobra dela.
Tako nekako.
Jer posvuda je struja.
U pesmi onome koji je pod krstom pao na malajalamskom jeziku.
U kreštanju vrana, u krunama jutarnjih palmi.
U kacigi sledećeg dečaka.
U komarcu koji mi sede na dlan, gurnu pipak među pore tako da me zasvrbi.
Na ulici bare u kojima se ogleda nebo, tmurno.
U autobusu muzika na sav glas, iz njega izađu nasmejane gospođe, nasmejana deca, a na kraju i nasmejani vozač.
Iza njih, iznad njih, svuda okolo ogromno drveće, grane mu se pružaju prema krovovima obližnjih zgrada, stvaraju finu zelenu lepezu između ovde, na zemlji, i tamo.

Priđem jednom od tih drveta.
Pitam kako ga ovde nazivaju: tanalmaram.
Spustim levi dlan na koru.
Pitam, bez ljudskih reči, bez misli, pitam ga.
Na jeziku koji delimo.
U dahu koji je taj jezik bez reči.
Odakle, gde i kuda?
Osnovna pitanja.
Pregršt odgovora sklizne mi u dlan.
Sada ih nosim u sebi.
Kada bi vetar počeo da duva, odgovori bi zašumeli.
Međutim, vetra nema i u buci glasnih autobusa i rikši, u hornama koje odzvanjaju dok vrane krešte, takav razgovor s korom lako se prečuje.
Priđe mi psetance.
Nasred ulice, ne obazire se na saobraćaj.
Siguran je, sumnjivo siguran u sebe, ujedno nezainteresovano radoznao.

Samo dođe, to je to.
Takvo je to psetance.
Takvo je to jutro, puno trubljenja, pesama i kreštanja vrana.
Psetance ide ležerno za mnom, potom pored mene, potom ispred, sada me već vodi.
Autobus mu zasvira.
Skloni se sa ulice, psetance.
Psić ne mari za moje strahove, telo mu je istovremeno i hod.
Samo dođe, i to je i istovremeno: približim se, pošto mi nije preostalo ništa bolje.
Takav mu je i hod.
Prednji par gazi ponosno i pravo, zadnji vodi povijeni rep prema trotoaru, koji centimetar dalje od velike gume autobusa.
Putnici izlaze nasmejani.
Opet su nasmejani.
To je već drsko, svakako sumnjivo.
Pristanište, putnički terminal.

I žena koja pruža ruku kroz rešetku blagajne na pristaništu i kupuje kartu za Ernakulam.
Neka stara slika, gaženje vremena, ta ruka, ta skrivenost, to pružanje kroz rešetku, taj brzi pokret, dlan koji fijukne kao bliska rođaka vetra.
Sledećeg trenutka osinjak ženskih marama koje u trenutku razdele karte i zaverenički kreću prema pristaništu.
Taj pokret ženskog dlana, nikad viđen, to ostvareno prepoznavanje, skoro nepodnošljivog, nikad više, koje seže kroz rešetku, upisano je u mene.
Ne razumem zašto baš to.
Inače sve znam, ali samo s druge strane onoga što nazivamo jezikom.
Epifanija, kao treperenje svetlucavih zečeva nekoliko minuta kasnije na pletenoj nadstrešnici barke.
Šta mi govore dlan i treperenje?
Srodnu priču kao drvo.
Vetra nema niotkuda.
I ja se hranim neprestanom glađu po novim epifanijskim pričama.
U međuvremenu, stare priče brzo nestaju.

Nešto ostane nedorečeno.
Pokret ruke, neshvaćen, duboko doživljena razmena ispunjena vremenima kada nije bilo ni ovog oka ni ovog dlana, spoznaja koja je, bez obzira na pokret, čekala mene.
Zvono.
Lupanje brodskog motora popusti.
Ukrcavanje, iskrcavanje, bez reči, bez pozvanog naziva mesta, pristaništa, destinacija.
Kako neobično, kako neindijski, kako tiho.
Poštovanje vode, pene koja se blagim smradom podiže iz luke, svuda naokolo tankeri, teretni brodovi, voda je mutna, neprobojna, za njom se ništa ne vidi.
Kao i u meni. Pokret te ruke koji protutnji kao vetar kroz rešetku i sledećeg trenutka opet je prigušen, možda posve nepostojan, misao, ponovljena iznova, pokret koji me ne napušta.
Osim tog pokreta u meni se ništa ne vidi.
Narandžasta plastika pojasa za spasavanje, kanapa i rđa na okosnici broda.
U daljini odvajanje, utovar i istovar kontejnera, dizalice, pokreti u pokrajini koju je stvorio čovek.
Jesam, krenuo sam u tu raskoš, u tu sve lepljiviju vrućinu da bih ─ stopljen sa svojom spremnošću da se predam mudroj slučajnosti i s gorućom raskoši ovog predela ─ našao, dosad nepoznat, nezamisliv predeo, otkrio kraj neke niti, dodirnuo je prstima, uhvatio, s njom se izvukao kroz lavirint.
Raskoš, a kroz nju vodi put.
To je zajedničko najbogatijem i najsiromašnijem čoveku.
Obojica su jedni od mnogih, a u datom trenutku svedeni su na jedno.
O svom putu ništa ne znam, ni ne slutim ga.
Zato mi je potreban vodič da me povede kroz nepoznato.
Ili, čak, sedam vodiča da me povedu.
Na drugoj strani reke Perija.
Tamo je Ernakulam.
Šta su imena?
Šta smo, imena?
Bučna prometna ulica.
Korenje drveća prerasta tablu sa nazivima autobuskih destinacija.
Rđa je pojela većinu slova.
Rđa je gladna.
Drvo je gladno.

Šta smo, imena?
Šta su gradovi?
Vozač rikše.
Vozač je moj vodič na putu u nepoznato.
Tako se igram Dantea, ali ne u infernu.
Po ulicama Kočija.
One su inferno samo za njega koji nije nikada iskusio vožnju indijskim ulicama.
To nije vožnja.
To je neprestano čudo – preživeti.
Čudo da se ništa ne dogodi, da svi stignu živi i zdravi, iako pomalo izgubljeni i uplašeni.

Prevod sa slovenačkog: Nina Gugleta

Autor je poznati slovenački pisac, napisao je prvu knjigu o migrantskoj krizi Na kraju napisano koja je pre nekoliko meseci objavljena na srpskom jeziku u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs

ARHIPELAG MAGAZIN
Pogledaj ceo magazin
Žarko Milenković – Putopis

Žarko Milenković – Putopis

Kefalonija – mir koji prevazilazi razum Žarko Milenković Svaki susret sa ostrvom i morem koje ga okružuje jeste susret sa sobom. Jedino se na ostrvu možeš pomiriti sa sobom i shvatiti sopstvenu veličinu, dok si okružen s pedeset nijansi plave boje i dok te sam Bog ljuljuška u sopstvenom naručju. Beograd, 5. јула 2026. Putovanja su kao lek koji vas održava u životu. Nisu beg od života i stvarnosti, već su oličenje iskonskog života i odnosa prema njemu. Tek kada se putovanja dožive kao deo života, ne kao bežanje, i kada od putovanja očekujete ništa više od onoga što imate kod kuće, onda je to

Pročitaj više
Titos Patrikios – Pesma

Titos Patrikios – Pesma

Poezija te nađe I Titos Patrikios Tu gde se pitaš o stvarima koje vidiš prvi put. Beograd, 27. juna 2026. Tu gde se pitaš o stvarima koje vidiš prvi put o stvarima koje su hiljadu puta izgovorene i koje su već prošle o stvarima koje iznenađuju čak i ako se dešavaju svaki dan jer stvari za koje si rekao da se nikada neće desiti sada se dešavaju pred tvojim očima o stvarima koje se ponavljaju s minimalnim varijacijama o stvarima koje se prodaju čim steknu odgovarajuću cenu o stvarima koje su istrulele tokom vremena ili su od početka bile trule a ti to nisi video tu gde se pitaš o stvarima

Pročitaj više
15. Beogradski festival evropske književnosti

15. Beogradski festival evropske književnosti

O istoriji jedne knjige, o istoriji jedne institucije i o istoriji jedne recepcije Tri panela u vreme kada su razgovori retki, a kultura marginalizovana. Beograd, 1. juna 2026. Izdavačka kuća Arhipelag organizuje 15. Beogradski festival evropske književnosti koji se od 2. do 4. juna održava u Evropskoj kući u Beogradu. Čitaoce na 15. Beogradskom festivalu evropske književnosti očekuje uzbudljiva i sadržajna književna nedelja. Tokom trodnevnog programa publika će moći da prati tri panela posvećena istoriji jedne knjige, istoriji jedne institucije i istoriji jedne recepcije. Beogradski festival

Pročitaj više
Srpski PEN centar

Srpski PEN centar

100 godina Srpskog PEN centra Prepoznat kao glas razuma u burnim vremenima i kao važan deo svetske federacije pisaca, Srpski PEN centar je posvećen promociji vrhunske savremene književnosti, međunarodnoj književnoj i kulturnoj saradnji, kao i zaštiti umetničkih sloboda i prava izražavanja. Beograd, 20. februara 2026. Pre 100 godina, 26. februara 1926. godine, u Beogradu je osnovan Srpski PEN centar. Osnivači Srpskog PEN centra bili su: Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Jovan Dučić, Isidora Sekulić, Bogdan Popović, Pavle Popović, Slobodan Jovanović, Dragiša Vasić, Gustav Krklec, Milan Kašanin,

Pročitaj više